Zovem se Medina Mujanovic, dedo mi je u bolnici, imao je jak mozdani udar, cula sam za doktoricu Ljiljanu Beslac Bumbasirevic da je pomogla jednom pacijentu pod imenom Dragan Subasic, imao je i on takodje mozdani udar. Kaze da mu je lijek pomogao da su mu mozdane funkcije sa 5-6 % rada skoce na 80%.

MOLIM VAS, ako mi ikako mozete pomoci da stupim u direktan kontakt sa doktoricom Ljiljanom ili da mi samo da naziv tog lijeka, da pomogne mom dedi. Ja da mogu dosla bih, ali trenutno nisam u mogucnosti nalazim se u Sjedinjenim Americkim Drzavama. Molim Vas pomozite mi.



Moja e-mail adresa je travnicanka@live.com

EVO I CITATA IZ NOVINA "DNEVNI AVAZ" GDJE SAM ZA TO I PROCITALA

Dragan Subašić (39) iz Pančeva, prije šest godina preživio je težak moždani udar. O svom iskustvu napisao je blog post, koji uz njegovu dozvolu prenosimo. Obavezno pročitajte ovu ispovijest, može vam pomoći da prepoznate simptome opake bolesti, ali i da se uspješno oporavite poslije udara.

Na nagovor nekih dragih osoba iz mog okruženja, riješio sam da napišem ovaj Boga mi poduži post. Cilj koji sam sebi postavio je da makar nekoga sa sličnim zdravstvenim stanjem na neki način makar malo uspijem da pokrenem na put ka boljem. Do kraja ovoga posta pročitat ćete moju priču onako kako je ja pamtim, piše srbijanski "alo.rs".

Ne želim da baratam stručnim izrazima i frazama da ne bih odbio onog kome je ovo namijenjeno - slični meni. Znači do kraja ovog posta se nadam da će neko shvatiti poruku moga pisanja, a to je da se nikada ne predaješ bez borbe i da guraš fazon optimizma koliko god je to moguće. Znam da će neki odustati već na prvu, odmah da im kažem da prave veliku grešku. Jer ako se oslanjaju na ljekare i druge malo će toga postići. Sve dolazi iz glave da se razumijemo, ako sebe uspiješ da natjeraš da misliš pozitivno postići ćeš više nego što misliš. Ja znam da sam živi primjer i zbog toga znam da je to istina. Moraš vjerovati prvo u sebe i svoje mogućnosti da bi izašao na kraj sa raznim stvarima... Pa da krenem od početka. Jednog lijepog septembarskog dana tačnije trećeg septembra 2007 godine. Sa ženom i sa sinom sam proveo divan dan na Adi. Ništa nije nagovještavalo ono što će da mi se desi sutradan i zauvijek izmijeniti moj život, prenosi "alo.rs".

Sunce je bilo nisko i bilo je vrijeme da se vratimo kući. Malo poslije našeg dolaska došao je ženin ujak i moj brat na kafu. Glavobolje sam vukao od vojničkih dana. Migrene. Pio sam Avamigren za njih. Nisam bukvalno imao dan ljekara. Sjedio sam i pio kafu večernju sa gostima, glava me je sve više boljela pa sam popio jedan lijek. Ubrzo je ženin ujak otišao kući. Nastavio sam da sjedim sa bratom kada su krenuli prvi simptomi: mali prst na desnoj ruci je počeo da trne, bila mi je muka, povraćalo mi se, govor mi se sve više pretvarao u nešto nerazgovjetno, desno oko je počelo da slabi.

Kako su minuti prolazili meni je bivalo sve gore. Polako je počinjala desna strana da se oduzima. Otišao sam nekako do WC-a i ispovraćao se. Vratio sam se u sobu i pao koliko sam dugačak. Nisam se sapleo, izdala me je kompletno desna noga. Uzeli smo kutiju sa lijekovima i pročitali sve one indikacije. Iste kao što sam ja imao. U porodici niko ranije nije imao moždani udar tako da nismo imali pretpostavku šta je, ustvari. Brat me je do dugo u noć masirao i tješio sam se da će sve do jutra proći kada ispare lijekovi iz organizma. Otišao je malo poslije ponoći. Hitnu nismo zvali samo iz razloga što su svi simptomi upućivali na jaku migrenu i odbijanje organizma na te lijekove. Nekako sam uspio da zaspim. I tu nastaje prekid filma.

Nešto mi se na flešbekove vraćalo. Kristalno jasno se sjećam nekih dijelova tog mog stanja skroz dok na urgentnom nisam pao i razbio glavu i najvjerovatnije je to uzrok moga buđenja iz iste. Sjećam se jednog trenutka me nose na stolici iz zgrade. 4 septembar. Pada kišica neka. Ulazimo u kola hitne pomoći i opet zatamnjenje. Budim se na prijemnom odjeljenju bolnice u Pančevu. Do tada mi se već sve poremetilo, pogotovu desna strana tijela. Nisam mogao da mrdnem zjenicom, a ne nešto drugo. Iznad mene je doktor stajao sa onom lampicom za oči. Prelazio je preko mojih očiju, ali sam ja već toliko otišao u tri lijepe da nisu reagovale čak ni zjenice. Jasno sam čuo i vidio sve koji su se nalazili ispred mene u tom trenutku.

Ljekar je jednog trenutka rekao da je to čista moždana smrt i da me odvezu na urgentni na obdukciju. Htio sam da vrištim.

"Ljudi živ sam jebala vas i obdukcija i sve..."To je nažalost bilo samo jedno od strašnih stvari koje će mi se desiti. Onda opet flešbekovi na putu do Beograda. Znao sam da idemo u Beograd zato što sam povremeno video Pančevački most kroz ono prozorče na kolima hitne. Onda sam se probudio na momenat u nekoj sobi na urgentnom. Neko je igrao oko mene i pokušavao da priča sa mnom. Do tada sam već bio ekstra jako odmakao sa svime. Na momente mi dolaze i odlaze slike. Jednog trenutka sam na nekom krevetu i nešto mi guraju u usta i nos a ja se navodno batrgam. Sonda i ona vještačka pluća.

Mrak. Ko zna dokle, valjda su mi dali neku injekciju ne znam. Onda sam u skroz drugoj sobi. Tačno se sjećam i rasporeda kreveta i sve. Isto se skupljaju ljekari oko mene i svi isto pričaju. Moždana smrt. Meni dođe da vrištim, ali glasa nema. U jednom trenutku, ali kunem vam se da sam vidio onaj bijeli oreol iznad načelnicine glave. Prilazi krevetu i kaže da se pojavio neki eksperimentalni lijek u Švajcarskoj, pa ako žena hoće da potpiše da ga naruče za sutra. Žena je naravno potpisala.

Na urgentni sam primljen sa nekih 5-6% moždanih funkcija. Kada su donijeli taj lijek moždane funkcije su skočile prvi dan na 80%. Najvjerovatnije je taj lijek imao i neka halucinogena dejstva pošto mi se dešavalo da od pokretnog rentgen aparata zamislim da je usisivač za meso.

Ono što znam, zapamtio sam sve što se dešavalo u sobi gdje sam bio. Zapamtio sam skoro sve tehničare i medicinske sestre tako da kad sam dogodine otišao na kontrolu svima sam se javio... Poimenično. Ono što mi se dešavalo još to je da sam silno želio da ustanem više iz sna. Za mene je sve to djelovalo kao san.
Jednostavno nisam vjerovao da se sve to meni dešava. Samo sam htio da se probudim i da odem na svoj brod kojeg sam privodio kraju. Onaj dio kako sam pao i slomio glavu ste već pročitali u Neispričanim pričama - Koma. Da vas ne smaram. Kada sam izašao iz kome valjda su doktori procijenili da više nisam za urgentni i poslali su me nazad kod mene u bolnicu. U bolnici sam proveo dobrih skoro tri mjeseca. Bilo je svega i svačega. Naravno, kada sam ustao iz kome nisam znao da pričam. Moj sin je sjedio danima pored mene i učio me slovo po slovo. Kao bebu. Na svu sreću taj dio mozga mi nije toliko stradao pa sam brzo progovorio. Iz bolnice sam otišao u banju Rusanda u Melencima.

E odavde vam kreće priča o optimizmu, borbi i vjeri. Kada sam stigao u banju već sam uveliko znao da sam opasno nastradao. U banju sam ušao u invalidskim kolicima. Na prijemu u banju sam se uvrijedio kada me je doktorica pogledala i rekla da nema šanse da se oporavim. To su inače govorili i svi ljekari. Maltene njima u inat nekako sam opet prohodao i funkcionišem koliko - toliko normalno danas. Sjećam se da sam doktorici u banji rekao kroz zube da ću za mjesec dana izaći iz banje makar na štakama. U kolicima ne. Ili tako ili sa cipelama naprijed... Terapija je krenula, ali sam ja i pored toga dodatno sam vježbao u paviljonu gdje sam bio. Ponekada sam znao da iznerviram babe po paviljonu jer se dešavalo da u svojoj tvrdoglavosti da stanem na svoje noge jednostavno padnem. Banjski psiholog je bio posebno iznenađen sa mojom dozom optimizma. I tako su se dani nizali i došlo je vrijeme mog povratka kući. Izašao sam ipak na jednoj štaci.

Doktorice, dođete mi gajbu piva u koju ste se vi kladili btw. Po povratku iz banje sam znao sebe da tjeram da izlazim što više napolje, makar i da sjedim samo. Mnogo znači kad imaš sa nekim da baciš makar neku riječ. Prija. I to vam je prvo i osnovno pravilo za oporavak - Ne zakopavajte se u sebe, nikako. Onog trenutka kad potonete unutra u sebi, jebiga, kraj je neminovan. Treba biti strašno uporan. Ponekada dosadi i smara te sve, znam. Ali, ako sam sebi ne pomogneš neće ti niko pomoći. Znam da kad sam prvi put otišao na kontrolu kod moje doktorice na urgentni da sam otišao pješke na štapu. Doktorica se krstila. Jednostavno nisam želio da se predam. Smatrao sam da imam još nešto da uradim u životu, da sam potreban svome sinu i svim dragim ljudima koji su mi pomogli i trpili sve moje izljeve bijesa dok sam ležao bespomoćan u bolnici. I tako, ako si uspio da stigneš dovde sa čitanjem meni je drago.

Rado ću svakom odgovoriti i pružiti podršku ko se nalazi u sličnoj situaciji. Znam da ponekada i samo lijepa riječ može puno da pomogne. Pa sad, ako je neko zainteresovan ja sam spreman da podijelim ovo moje iskustvo sa svima. Ako neko misli da će ova moja priča nekom pomoći da mu bude bolje neka mi se javi slobodno.

I za kraj, samo treba imati čisto srce i mnogo volje da prebrodiš sve krize koje ti život baca pod noge kao klipove. Ne dajte se, ne predajte se, nemojte da vas obeshrabe ljekari kada vam kažu da nema šanse, budite uporni i radite na sebi svaki dan svaku noć, koliko god možete. Ako se predate pukli ste kao lubenica. Sve vas pozdravljam i da, širi priču.

Kakogod, poruka je ista - ne predajte se nikada...

Dragan Subašić, poznat je na tviteru po nadimku Večni Dečak, a piše blog na adresi vecni.sistem-media.info/blog/

"Prilazi krevetu i kaže da se pojavio neki eksperimentalni lijek u Švajcarskoj, pa ako žena hoće da potpiše da ga naruče za sutra. Žena je naravno potpisala.

Na urgentni sam primljen sa nekih 5-6% moždanih funkcija. Kada su donijeli taj lijek moždane funkcije su skočile prvi dan na 80%. Najvjerovatnije je taj lijek imao i neka halucinogena dejstva pošto mi se dešavalo da od pokretnog rentgen aparata zamislim da je usisivač za meso."